субота, 29. мај 2010.

Izlet

U petak smo išli na izlet sa svim đacima koji u školi uče srpski jezik. Bilo je to nezaboravno iskustvo sa mnogo truckanja i puno prosutih Koka-kola. Između tih zanjimljivih događanja malo smo i svraćali tu i tamo na neke istorijske monumente. Samo se šalim...  Ustvari krenuli smo ujutru u pola devet zbog mog kašnjenja, inače smo mogli i ranije. U busu smo se svi udobno smestili i uprkos mojoj predrasudi da će mi biti dosadno za vreme vožnje, lepo sam se zabavila zahvaljujući celom tehnološkom sistemu I-pod i pada koje je doneo Ilija. Ne samo da smo gledali filmove koji nemaju apsolutno nikakvu suštinu ili temu već smo veoma "profesionalno" igrali mali magnetski šah, sa manirima jeli čips i ostali "junk food" i ponekad podigli pogled kroz prozor čisto da znamo gde se nalazimo.Truckali smo otprilike dva sata a onda smo stigli na prvu destinaciju tj. Manastir Manasija. Manastir Manasija je jedan od najpoznatijih i najvećih manastira u Srbiji. Izgradio ga je Stefan Lazarević 1418 godine i nalazi se blizu Despotovca. Ograđen zidom koji je spojen kulama manastir je prelep, iako se na njemu vidi uticaj zuba vremena .Usled rekonstrukcije manastir je više ličio na gradilište nego na svetilište. Ipak ono što je ostalo od fresaka, je prelepo, i zrači nekom duhovnošću. Gledajući freske divila sam se radu starih majistora koji su uložili u izradu ovih fresaka godine predanog rada i ogromnog strpljenje. Takođe smo razgledali razne građevine oko manistira, kao što su kule od kojih je najveća i najlepša Despotova kula, bunare i brižno zasađeno i negocvano cveće u zelenoj bašti. U ovoj magičnoj atmosferi su se nalazili naši još magičniji revolveraši sa divljeg zapada (škole) sa opasnim oružjem napunjenim do vrha (plastičnim pištoljima) na koje ta čitava duhovnost ništa nije uticala niti ih preterano prosvetlila pa su odlučili da svoja osećanja izraze kupujuči raznovrsne kineske proizvode.
    
   Sledeća znamenitost koju smo išli da posetimo bila je Resavska pećina koja je bila izgrađena , ups! Naravno da nije izgrađena, već je nastala prirodnim procesom pre više milliona godina. Pre nego što smo ušli da upoznamo ovo čudo prirode, malo smo posedeli napolju gde su se nalazile dve stvari koje su sasvim dovoljne da nas zadovolje. Poljana i naravno ljuljaške. Poljana je bila savršeno mesto za bojno polje  tako dok su male loptice stalno letele iz revolvera, a ja i moje drugarice smo uživale u ljuljanju koje je ponekad prekidala jurnjava, bežanje i pucnjava. Sve u svemu bili smo jako organizovani i poslušni. Došlo je i vreme da se uđe u pećinu. Ona se nalazila iza drvene kapije gde smo predali svoje ulaznice i polako krenilu dole niz stepenište u misteriozne dubine. Pećina, iako mokra, bila je prelepa i svetlucava sa ogromnim stalagmitima i stalagtitima koji su bili svetlo bež boje i formirali razne najmaštovitije skulpture. Najzad su svi ućutali i sa divljenjem posmatrali ono što je priroda gradila milionima godina. Stalno su škljockali blicevi i pećina je odjedanput zablistala kada smo ušli u veliku dvoranu. Bila je ogromna sa visokim plafonom koji je držao široki stub ukrašen spiralno izuvijanim kristalima. Dvorana se može porediti sa galerijom umetničkih dela ili sa balskom salom. U njoj se sve maično odbijalo o zidove i odzvanjalo  kao da je svaka reč doprinosila pesmi koju je pratilo stalno kapljanje sveže vode sa plafona. Bilo je fascinanto kakve oblike je stvorila ova mešavina krečnjaka. Bilo je tu raznovrsnih skulptura od one koja je ličila na lobanju, do orgulja i majke koja drži dete. Nastavili smo obilazak prolazeći kroz dosta uske tunele i gledajući još mnoge stalagmite, izbegavajući da udarimo glavom o nisku tavanicu (zadnje se odnosi samo na one visoke, ja s druge stran nisam imala nikakvih problema). Po završenom obilasku vratili smo se u žuti bus i nastavili dalje ka vodopadu Lisine. Parkirali smo se tačno ispred restorana pored kog je proticala rečica, u koju, kada je nastavnica rekla da ne sme da se ulazi, neki su odmah to uradili. Kao što možete predpostaviti nijedan izlet nije izlet ako u njega nije uključen i srpki roštilj i lepinja koja mislim da je bila veća od nas samih.
Dok su devojčice (mi) sofisticirano sedele unutra kako ih ne bi produvao vetar, ostali (sedmaci) su napolju bacali telefone u reku, hvatali zmije i žabe i valjda izmeđuostalog i jeli. Posle dosta pentranja, saplitanja, svađanja sa Šumićem u šumi stigli smo do vidikovca sa koga se pružao pogled na vodopad. Bila je to ogromna bujica koja dok je padala udarala je o kamenje i sa velikim pljuskom se raspršivala u milione kapljica. Tu su se, takođe, nalazile i dve platfrome i mostić za bliži prilaz vodopadu. Mnogi, koji su bili dovoljno hrabri da tamo odu, cedili su se kada su se vratili, ali zato su kukavice kao ja ostale suve.
    Mogla bih da pričam dalje o tome kako smo se sušili i vrteli na ringišpilu ali mislim da je bolje da se neke stvari ne pominju već da se sećam samo onih magičnih trenutaka dok sam preplavljena osećanjima stajala ispred manastirskih fresaka, uživala u balskoj dvorani pećine i svetlucavim slapovima vodopada. 

Socijalna poezija

    Socijalna Poezija se može definisati kao poezija koja se bavi teškim životom ljudi, izražava nezadovoljstvo zbog postojećeg političkog sistema i teškog položaja određene klase ljudi u društvu. Dva primer koje smo mi čitali su "Balada iz pregrađa" i  "Putnik treće klase". Prvu pesmu je napisao Dobriša Cesarić, sam naslov nam ukazuje na temu i vrstu pesme. Predgrađe je obično ružniji deo grada, dosta pust, te se  tu uglavnom nalaze propale zgrade i fabrike, retko raštrkane po tužnoj ravnici. U predgrađa se ne ulaže mnogo, tako da su uglavnom propala ali zato i veoma jeftina za život. Ljudi koji tu žive uklapaju se svojom pohabanom odećom, očajnih ili često praznih pogleda bez nade u ovu sumornu scenu. 
  Ovakvu pustu i tmurnu atmosferu prikazuju nam tamne boje i dosadni oblici koji se nalaze pod svetiljkom stare petrolejske svetiljke."....I lije na uglu petrolejska lampa,
                                               Svjetlost crvenkastožutu
                                              Na debelo blato kraj staroga plota
                                              I dvije, tri cigle na putu."

   U drugoj strofi pisac nam jasnije kazuje kakav je ovo kraj i kakvi ljudi žive u njemu. To su siromašni ljudi sa puno briga koji prolaze ispod svtlosti stare petrolejske lampe, kao da ta jadna,škiljava svetlost koja obasjava još jadniju okolinu simbolizuje čitav njihov život. S obzirom da je mrak i da ti ljudi, najverovatnije, idu kući možemo predpostaviti, da je većina njih negde radila i da su tek sad završili radno vreme te iz fabrika  ili nekih drugih poslova kreću kući pitajući se koliko još mogu tako da žive i kako to njihova porodica podnosi. Pesma počinje sa stalnom repeticijom događaja ali u trećoj strofi se dešava nagli zaokret: "A jedne večeri nekoga nema, A moro bi proć;" to jest očekivano lice ne prolazi, ulica je prazna i jedino što ostaje je svetlost lampe pod kojom više nikog nema. Pisac čeka, i pita se šta li se desilo sa njim, gde je otišao i zašto ga nema. Ova strofa u meni izaziva tugu i sažaljenje zbog svih stvari koje su mogle da se dese tom jadnom čoveku,  to čekanje još produžava tugu i dovodi nas do samog kraja i nove slike. Proleće je,
                                                         "I maj već miriše---

                                                          A njega nema, i nema, i nema ,
                                                          I nema ga više"

 kada pisac prestane više da se nada, kao da je crvenkastožuta svetlost lampe bila jedina svetlost njegovog života i njegov neprolazak ispod nje označio je i njegov odlazak iz života. Ponavljanje tužne strofe sa početka potvrđuje neumoljivu istinu kako nestanak i smrt ovih ljudi ne utiče na činjenicu da se život  nastavlja takav kakv jeste i ništa to ne može promeniti. Sem puno epiteta i opisa, sliku su nam dočarale i raznovrsne stilske figure kao što je neujednačena rima, gradacija i aliteracije sa kojom se završava pesma.
                                                         "I vele da bolestan leži,
                                                          I nema ga mjesec,
                                                          I nema ga dva,
                                                          I zima je već,
                                                          I sniježi..."

      Pesma  Desanke Makimović nam takođe govori o teškom životu siromašnih, ali ipak je mnogo pozitivnija  i ne izazive tugu već neki osećaj sigurnusti, utehe i prostosrdačnosti koja se nalazi u ponašanju ljudi, putnika treće klase. Pesma počinje tako što lirski subjekat iskazuje ljubav prema putovanju trećom klasom. Kao što možda znate, u trenutku nastanka ove pesme, u prevoznim sredstvima su postojale tri takozvane klase. Prva, koja je jako skupa i privatna, druga koje je solidna i dostupna srednjem sloju ljudi i treća klasa u kojoj sed nalaze oni ostali koji ne mogu da plate i koji svi zajedno dele svoja najintimnija iskustva, planove želje i nadanja. Tu gde se niko ne suzdžava ispovedanja, gde svi pričaju, gde nije strašno stati nekome, slučajno, na nogu, glasno se smejati ili kihnuti. Tu se svi upoznaju za vreme puta i svi zajedno analiziraju svoje prošlosti i porodice poredeći ih. U toj klasi se nalaze ljudi sa svakakvim zanjimanjima, ponašnjem i izgledom, svi su različiti ali opet isti i svi se slažu. Veseloj atmosferi doprinosi način Desankinog pisanja, sa unakrsnom rimom, smehom, i opisima saputnika koji su istog statusa kao i lirski subjekat i koji razumeju smeh, šalu i uzdah. Moja omiljena strofa koja je: 
                                                       Tu miriše poneko na rakiju,
                                                       Na beli luk i čašu vina,
                                                       Poneko mi na nogu stane;
                                                      Ali tu se saputnici ne gledaju
                                                      Sa nečovečnoh visina,
                                                      Poštuje se tuđe siromaštvo
                                                      I tuđe rane.

Ova strofa prikazuje da su svi oni na istom, ljudskom nivou, svi razumeju tuđe probleme zato što i oni sami kroz njih prolaze.
  Osećanje koje izvire iz ove pesme i pleni je ogromna pesnikinja ljubav prema ovim ljudima, prema najboljim i najdubljim ljudskim osobinama i osećanjima u njima, u svim ljudima koji ih poseduju. Pesma je bezvremena i danas savremena jer su i ljubav, čovečnost, saosećajnost i razumevanje drugih bezvremene ljudske osobine.

уторак, 18. мај 2010.

Pogledaj dom svoj andjele

    Za razliku od predhodne pesme koju sam analizirala, "Pogledaj dom svoj andjele" od Bore Čorbe je realna i govori o ozbiljnim problemima,  s kojima se suočavaju ljudi celog sveta. Iako mnogi potcenjuju muzičke tekstove iz očigledno dobrih razloga kao što je turbo poezija, ova pesma je pravi primer socijalne poezije, koja kroz rok muziku dobija još simboličnije značenje i prenosi jednu veoma važnu poruku koju tek shvatamo kada uzmemo vreme da proučimo tekst. Tema ove pesme je, ustvari jednostavno rečeno istina. Ljudi često vide samo ono što žele ne osvrćući se oko sebe, već kao konji sa ularom samo gledamo ono što je odmah ispred nas misleći samo na sebe i svoje probleme a ne i kako utičemo na druge, i šta se oko nas nalazi. Ponekad moramo da se probudimo i podsetimo se da oko nas ima mnogo bede sirotinje i teškog života, ljudi koji su ostali bez ičega i bez ikoga i sada se sami bore ali ipak posustaju pod moći okrutnog i grubog sveta. 
   Zbog ovakvog života Bora se pita šta se deslio sa onim legendarnim ađelom čuvarom, gde je sad kada nam treba, i da li će nam ikada pomoći.  Da li će videti koliko sveta boluje ili će ipak ti ljudi postati samo stado kojim manipulišu malobrojni ali moćni velikani. Jedan od stihova koji govori o političkom i socijalnom stanju mnogih država je: "Svima su stavili amove, sebi sagradili hramove, ruke im ogrezle u krv", ne samo što govori o načinu na koji se tretiraju nedužnih i već izmučeni ljudi već govori i o iskorišćavanju njihovih zadnjih resorsa za pravljenja nečeg preteranog i nepotrebnog što je odraz čistog egoizma i pohlepe. Pisac nam šalje poruku da je dosta više bilo i govori anjđelu da je vreme da se narod osveti onima koji su ga toliko dugo iskoršćavali i lagali, i oduzimali im i zadnju kap nade, on želi da osete kako je to bilo i da to prozive pa makar i umrli. Poruka je da se moramo boriti za samostalnosti, svoje ja, nemožemo biti zauvek u okovima, ograničeni i povodljivi, nesmemo dozvoliti da nam bilo šta ili bilo ko "kičmu polomi". Takođe moramo imati srca i duše i ponekad se osvrnuti na one kojima je gore i pokušati da pomognemo, kako nam duše ne bi bile proklete.

четвртак, 13. мај 2010.

U poznu jesen - Vojislav Ilic

Pesmu "U poznu jesen" napisao je Vojislav Ilić. Ova pesma je jedna od retkih koja umesto direktnog kazivanja, osećanja ispoljava kroz opise okoline. Lirski subjekat pesme je veoma depresivan, zbog neprestane nostalgije, straha i strepnje od njegove kratke i teške budućnosti. Kako bi dublje dočarao  svoja osećanja i raspoloženje, pisac se koristi različitim glasovnim kotrastima tj. podsticanjem naših glavnih čula kao što su sluh, i mašta. Jedan stih koji ovo prikazuje glasi: "Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše". Jauče je jedna od reči koja nam podstiče čulo sluha u imaginarnoj slici piščeve tmurne okoline.   
  On nam izričito govori da slušamo na početku pesme i tako nas tera da se još više skoncentrišemo i još više  izoštrimo sluh, kako bi ušli u  njegov svet i razumeli ga. Može se čak reći da nije u pitanju ono što se stvarno nalazi oko njega već način i raspoloženje kroz koje on to gleda. Njemu je sve crno, ispunjen je melanholijom i zamotan u svoj baršunasti mrak. Njegova tuga toliko zrači da čak i životinje to primećuju: konjić frkće, pojavljuje se i simbol smrti i tuge, gavran, koji mu neprestano kruži nad glavom, ispuštajući očajne krike. 
   Svaki put kada pročitam ovu pesmu podseti me na teška, neizvesna vremena kroz koja su prolazile generacije pre mene i koja se, nažalost, mogu ponoviti, na strah od budućnosti i najgore od svega sopstvenu smrt, ili smrt voljene osobe.

понедељак, 10. мај 2010.

Plitak Potok- Komentar

    Postoje dve stvari za koje znam da su beskrajne, svemir i ljudska glupost, mada za svemir nisam potpuno sigurna. Ova pesma je pravi primer nove i pogoršane muzike, zvane turbo folk. Turbo folk se moze definisati kao novija verzija narodne muzike sa više ritma, i dosta turcizma ili jednostavno kao manjak talenta i pameti a višak plastike i golotinje. Meni druga definicija više odgovara kao i mnogim  mojim poznanicima, tako da se moram zapitati kakva to vrsta ljudi sluša ovakve besmislene testove i da li je ta publika zainteresovana isključivo za značenje reči u pesmi ili muziku. Odgovor je, ne. Većina ljudi koja sluša ovakvu vrstu muzike mora biti ili gluva, pa više gleda, neobrazovana, pod uticajem alkohola ili jednostavno lošeg ukusa i ako se o tome ne raspravlja. Verovali ili ne mnogi nažalost slušaju i uživaju u ovakvoj muzici, što je za mene neshvatljivo.
   Koja to "dubokoumna" misao privlači publiku stihovima Biljane Jevtić "Plitak Potok, joj, Plitak potok, a voda duboka!"? Za mene je najjedostavnije rešenje praznoglavost. Ali to nije sve, pesma se nastavlja u ritmičnom ponavljanju teksta sličnog sadržaja sa najjednostavnijom rimom. Sa mnogim metaforama pisac pokušava i najverovatnije uspeva da probudi skrivena osećanja publike koja nema dovoljno ličnih izražajnih sredstava i hrabrosti da izrazi svoja osećanja nego kroz ovu pesmu proživljava neku svoju potisnutu strast. Ta želja pisca da se dodvori publici se potvrđuje i kroz mnoge dvosmislice u stihovima kao što su:  "savi mi se, joj, savi mi se dragi oko struka, dragi oko struka." ili " Plitak potok, joj, plitak potok voda do kolena, voda do kolena pregazices, joj, pregazices pomoci ti nema, pomoci ti nema" Neko će reći da ovo čak i nije dvosmisleno već ne znači ništa, ali taj verovatno i ne sluša ovakvu muziku pa njegovo mišljenje nije bitno.

уторак, 4. мај 2010.

Plitak potok-Biljana Jevtić

Plitak potok, joj, plitak potok


a voda duboka, a voda duboka

da me zelis, joj, da me zelis

vidim ti iz oka, vidim ti iz oka



Ref.

Daj mi ruku, vodi me sa sobom

vodi me sa sobom

javlja mi se, joj, javlja mi se

da cu biti s' tobom, da cu biti s' tobom



Plitak potok, joj, plitak potok

a velika muka, a velika muka

savi mi se, joj, savi mi se

dragi oko struka, dragi oko struka



Ref.



Plitak potok, joj, plitak potok

voda do kolena, voda do kolena

pregazices, joj, pregazices

pomoci ti nema, pomoci ti nema



Ref.



Dodao(la): Administrator
Pregleda: 731
Datum unosa: 2007-08-18

Biljana Jevtic - Plitak potok

понедељак, 3. мај 2010.

Ljubavna poezija

    Postoje različite vrste poezije, ovog puta smo na času srpskog radili ljubavnu poeziju. Ljubavna poezija je često veoma komplikovana i često  podstiče detaljnija razmišljanja o spostvenim osećanjima. Pesme koje smo mi analizirali su bile neke od najpoznatijih primera lirske ljubavne poezije, tj. "Gradinar", "Strepnja", "Kaži mi kaži" i "Čekaj me".
  
    Pesmu "Gradinar" je napisao Rabindrant Tagore i u njoj se iskazuje strah od izjavljivanja ljubavi voljenoj osobi i  posledica koje iz toga proističu. Takođe se primećuje stalno potcenjivanje svoje patnje i bola, pokrivanje stvarnih osećanja  neistinama i neugodinm ponašanjem. Posebno mi se sviđa ova pesma zato što govori iz perspektive jednog adolescentnog mladića koji je još uvek i suviše nezreo da bi našao pravi način da priđe voljenoj osobi. Umesto toga on je povređuje što njega više boli. Sigurna sam da sa ovom pesmom mogu da se povežu mnogi od dečaka u našem razredu ali ipak to ne žele da priznaju. Pesmu "Strepnja" napisala je Desanka Maksimović, i to  je svakako jedna od najpoznatijih pesama koju su učile napamet i rectiovale mnoge generacije srpskih đaka. Ona je jako iskrena i veoma intimna. U njoj su iskazana najdublja osećanja ženskog lirskog subjekta koji strepi od toga da joj priđe voljena osoba i da će se u tom trenutku njena savršena iluzija raspršiti i pući kao balončić od sapunice. Moj omiljeni stih iz ove pesme je "Izdaleka samo sve ko zvezda sja.." jer ukazuje na to da ljubav baš kao i slika izgleda bolje iz daleka i kada priđemo bliže često se možemo razočarati. Pomalo drugačiji način pisanja poezije je prikazao Jovan Jovanović Zmaj u pesmi "Kaži mi Kaži". On u ovoj pesmi kao i u mnogim drugima se služi stilom slatkorečivih stihova i više direktnih razmišljanja. Lirski subjekat ove pesme je najverovatnije neki zaljubljeni mladić, koji je toliko zanesen idealizovanom ljubavlju, da više ne zna kako da nazove svoju voljenu osobu da bi to najbolje iskazao svoja osećanja. Pomalo me podseća na mog oca kada pokušava da slatkorečivošću i komplimentima  smekša moju mamu i ne dođe na ručak zbog utakmice. Doduše on nije baš tako dobar u poeziji pa se to često završi maminim urlanjem preko telefona. Kako god bilo, pesma koja me je najviše rastužila bila je pesma "Čekaj me" koju je napisao Konstantin Simonov. Kao što se i po naslovu može predpostaviti ona je o večitom iščekivanju dolaska voljene osobe, i njegove ljubavi. U pesmi voljena osoba nikad ne dolazi ali ipak zahteva da ga njegova ljubav čeka, da ne nalazi utehe ni u čemu drugom, da ne odustaje i da se nada njegovom dolasku jer će to učiniti njihovu ljubav još jačom. Mislim da ova pesma govori o ljubavi za vreme rata kada su svi mladići morali da odu da se bore i da ostave svoju porodicu, ljubav i dom, dok su se žene stalno nadale i bile u večitoj strepnji ne znajući da li će se voljena osoba uopšte vratiti. Ipak mnoge su čekale, ponekad čak i do sopstvene smrti.  

  Ima različitih vrsta ljubavne poezije, i različitih načina pisanja. Neka ljubavna poezije se može iskazati i kroz muziku kao što smo čuli na času. Mislim da je veoma bitno s vremena na vreme čitati ovakvu vrstu poezije zato što nas podseća na ono što se skriva u nama i ponekad čak budi nova osećanja. Svaki put kada  pročitamo pesmu mi se rascvetamo, naučimo nešto novo o sebi i razumemo svet bolje. Osećamo ono što drugi osećaju i prisećamo se one idealne ljubavi.    

Tantal

   Grčki mitovi su nastali pre više hiljada godina ali ipak se njihova priča prenosi sa kolena na koleno i dan danas. Svi oni su nastali u staroj Grčkoj usled politeizma ili vere u više bogova. Ljudi su se bojali   neobjašnjivih i nekostrolisanih događanja, pa da bi sebi olakšakli život, i bolje shvatali svet oko sebe, oni su izmišljali ove veoma poučne i neobične priče tj. mitove. Neke od ovih priča su se čak preslikale i u našem rečniku kao što je izreka  "Tantalove muke".

  Verujem da svi znamo ime poznatog Tantala, sina Zevsa i velikog vladara, koji je zbog svoje oholosti, obesa i sujete napravio više grešaka koje mu nikada nisu bile oproštene. Tantal je mnogo vremena provodio uživajući sa bogovima na Olimpu pa je pritom nažalost postao veoma nezahvalan i osećajući se superiorno, dozvolio je sebi da krade i deli smrtnicima hranu i piće sa Olimpa. Ne samo što je to uradio već je imao i dovoljno bezosećajnosti i surovosti, da ubije svog rođenog sina i posluži ga kao obrok bogovima na Olimpu. Ovo je bila zadnja kap u čaši zbog čega je Zevs Tantala osudio na tri večne muke: večnu glad, večnu žeđ i večni strah. Kao dodatak ovoj kazni Zevs ga je zarobio u bistru vodu nad kojom su se nadvile grane najlepšeg voća. Svaki put kad bi Tantal pokušao da popije vode ona bi se spustila i svaki put kada bi pokušao da rukom dohvati voće ono bi se od njega udaljilo. Nad njim se takođe nalazila stena koja je svakog trenutka mogla da se odroni zadajući mu večni strah. Zamislite takav život, za Tantala bi bio pravi dar kada bi mogao da umre.  On živi u večitom isčekivanju i stalnim neuspelim pokušajima. Kao i u ostalim mitovima sve kazne se zasnivaju na najvećim ljudskim slabostima, kao što je potreba za nedostižnim, neuspeh, bol, depiresija itd. Ovo je starim Grcima ulivalo strahopoštovanje prema bogovima i stalnu svest da uvek postoji neko iznad njih ko prati njihov svaki potez, određuje im sudbinu i protiv koga su bespomoćni pa makar šta uradili. Mislim da je ovo dobra poruka i danšnjim ljudima. Uvek postoji neka viša sila koju ne možemo da kontrolišemo: zemljotresi, vulkani, tsunami, globalno zagrevanje i ostale prirodne katastrofe koje bi mogle da nas snađu kojih trenutno nismo ni svesni. Mnoge ne možemo da sprečimo ali bi morali da se potrudimo da kao ljudska vrsta ne izazivamo nove.     

недеља, 18. април 2010.

Bre

Bre


Momo Kapor

  Jedan od naših najpoznatijih pisaca i slikara Momo Kapor je napisao ovaj tekst čija tema nosi opise srpske tradicije i delove koji je čine takvom. Priča počinje tako što u posetu Srbiji na deset dana dolazi princeza Jelisaveta Karađorđević. Pri poseti svog rodnog mesta ona odlazi u Beli Dvor, razgleda ga i bledo se priseća svog detinjstva. Momo kaže da za razliku od onih koji su se u svetu obogatili preko noći i sada imaju svakakve primedbe na ovu zemlju, princeza je zavolela sve njene osobine, ljude i način života. A imala je i razloga da sve ovo zavoli. Kao što je Momo Kapor pokušao da prikaže naši običaji, oblačenje su toliko jednostavni ali naša lepota nije sačinjena od onoga što imamo ili nosimo, naša lepota je sačinjena od nas samih, naših osmeha, druželjubivosti i humora. Iako se ovi kvaliteti uglavnom ne primećuju pored svih materijalnih stvari koje poseduju druge zemlje tokom godine, ipak ima jedan raspon vremena kada je Srbija i ljudi u njoj najlepši. To je leto, tada kada se šminka topi, bunde ne nose i šeširi skidaju tada kada više niko ne može da parira našoj lepoti materijalizmom, tada je dovoljna samo jedna majica i farmerke da bi iskazala lepotu naših žena. Njegova misao je bila prekinuta od strane princeze koja mu je rekla da se ne dere jer je dosad već dovoljno dobro naučila srpski.

Pored toga što smo veseo i glasan narod postoji i nešto u našem jeziku što je od posebnog značenja, nešto što ni princeza nije mogla da shvati sve dok nije došla ovde. U pitanju je samo jedna reč, ili rečca, jedan turcizam koji koristimo u svakodnevnom životu, a to je bre. Kao i ostale nacije i mi imamo ovu reč koja naizgled ne znači ništa ali ipak može imati toliko značenja koje ne možete čak ni zamisliti. Kao što je iskazano u priči možemo je koristiti u kontekstu koji je: potcenjivački, izazivački, nežni, prepotentni, filozofski, ljubavni i mnogi drugi. Ja ga koristim stalno, i svi Srbi koje poznajem pa čak ni intelektualac kao što je pisac ovog teksta nije mogao na kraju da se suzdrži nego da princezi odgovori sa rečcom bre.

петак, 16. април 2010.

недеља, 11. април 2010.

Raspust

Za Uskršnji raspust sam putovala u rodni kraj moje majke tj. Pirot. Tamo imam kuću koja se nalalzi u Čerdeset- šestoj Diviziji. Ova ulica je poznata po tome što su sva deca u njoj devojčice, tako da dok sam bila tamo imala sam puno drugarica i sa njima sam se svakodnevno družila. Igrale smo odbojku i košarku, zajedno kuvale i uveče išle u grad. Najlepše sećanje sa ovog raspusta je bilo kad smo za Uskrs svi zajedno odlučili da napravimo piknik na stadionu. Poneli smo svakakve grickalice ćebiće lopte i uživali u suncu dok smo se kucali sa dekorativno ukrašenim jajima.Tamo smo proveli ceo dan jureći se sa još nekim društvom iz drugih ulica. Na kraju smo se svi smirili i uživali u divnom zalasku sunca. Provela sam još neke divne i magične trenutke zajedno sa svojim prijateljima ali neki događaji ponekada moraju ostati misterija.