субота, 29. мај 2010.

Izlet

U petak smo išli na izlet sa svim đacima koji u školi uče srpski jezik. Bilo je to nezaboravno iskustvo sa mnogo truckanja i puno prosutih Koka-kola. Između tih zanjimljivih događanja malo smo i svraćali tu i tamo na neke istorijske monumente. Samo se šalim...  Ustvari krenuli smo ujutru u pola devet zbog mog kašnjenja, inače smo mogli i ranije. U busu smo se svi udobno smestili i uprkos mojoj predrasudi da će mi biti dosadno za vreme vožnje, lepo sam se zabavila zahvaljujući celom tehnološkom sistemu I-pod i pada koje je doneo Ilija. Ne samo da smo gledali filmove koji nemaju apsolutno nikakvu suštinu ili temu već smo veoma "profesionalno" igrali mali magnetski šah, sa manirima jeli čips i ostali "junk food" i ponekad podigli pogled kroz prozor čisto da znamo gde se nalazimo.Truckali smo otprilike dva sata a onda smo stigli na prvu destinaciju tj. Manastir Manasija. Manastir Manasija je jedan od najpoznatijih i najvećih manastira u Srbiji. Izgradio ga je Stefan Lazarević 1418 godine i nalazi se blizu Despotovca. Ograđen zidom koji je spojen kulama manastir je prelep, iako se na njemu vidi uticaj zuba vremena .Usled rekonstrukcije manastir je više ličio na gradilište nego na svetilište. Ipak ono što je ostalo od fresaka, je prelepo, i zrači nekom duhovnošću. Gledajući freske divila sam se radu starih majistora koji su uložili u izradu ovih fresaka godine predanog rada i ogromnog strpljenje. Takođe smo razgledali razne građevine oko manistira, kao što su kule od kojih je najveća i najlepša Despotova kula, bunare i brižno zasađeno i negocvano cveće u zelenoj bašti. U ovoj magičnoj atmosferi su se nalazili naši još magičniji revolveraši sa divljeg zapada (škole) sa opasnim oružjem napunjenim do vrha (plastičnim pištoljima) na koje ta čitava duhovnost ništa nije uticala niti ih preterano prosvetlila pa su odlučili da svoja osećanja izraze kupujuči raznovrsne kineske proizvode.
    
   Sledeća znamenitost koju smo išli da posetimo bila je Resavska pećina koja je bila izgrađena , ups! Naravno da nije izgrađena, već je nastala prirodnim procesom pre više milliona godina. Pre nego što smo ušli da upoznamo ovo čudo prirode, malo smo posedeli napolju gde su se nalazile dve stvari koje su sasvim dovoljne da nas zadovolje. Poljana i naravno ljuljaške. Poljana je bila savršeno mesto za bojno polje  tako dok su male loptice stalno letele iz revolvera, a ja i moje drugarice smo uživale u ljuljanju koje je ponekad prekidala jurnjava, bežanje i pucnjava. Sve u svemu bili smo jako organizovani i poslušni. Došlo je i vreme da se uđe u pećinu. Ona se nalazila iza drvene kapije gde smo predali svoje ulaznice i polako krenilu dole niz stepenište u misteriozne dubine. Pećina, iako mokra, bila je prelepa i svetlucava sa ogromnim stalagmitima i stalagtitima koji su bili svetlo bež boje i formirali razne najmaštovitije skulpture. Najzad su svi ućutali i sa divljenjem posmatrali ono što je priroda gradila milionima godina. Stalno su škljockali blicevi i pećina je odjedanput zablistala kada smo ušli u veliku dvoranu. Bila je ogromna sa visokim plafonom koji je držao široki stub ukrašen spiralno izuvijanim kristalima. Dvorana se može porediti sa galerijom umetničkih dela ili sa balskom salom. U njoj se sve maično odbijalo o zidove i odzvanjalo  kao da je svaka reč doprinosila pesmi koju je pratilo stalno kapljanje sveže vode sa plafona. Bilo je fascinanto kakve oblike je stvorila ova mešavina krečnjaka. Bilo je tu raznovrsnih skulptura od one koja je ličila na lobanju, do orgulja i majke koja drži dete. Nastavili smo obilazak prolazeći kroz dosta uske tunele i gledajući još mnoge stalagmite, izbegavajući da udarimo glavom o nisku tavanicu (zadnje se odnosi samo na one visoke, ja s druge stran nisam imala nikakvih problema). Po završenom obilasku vratili smo se u žuti bus i nastavili dalje ka vodopadu Lisine. Parkirali smo se tačno ispred restorana pored kog je proticala rečica, u koju, kada je nastavnica rekla da ne sme da se ulazi, neki su odmah to uradili. Kao što možete predpostaviti nijedan izlet nije izlet ako u njega nije uključen i srpki roštilj i lepinja koja mislim da je bila veća od nas samih.
Dok su devojčice (mi) sofisticirano sedele unutra kako ih ne bi produvao vetar, ostali (sedmaci) su napolju bacali telefone u reku, hvatali zmije i žabe i valjda izmeđuostalog i jeli. Posle dosta pentranja, saplitanja, svađanja sa Šumićem u šumi stigli smo do vidikovca sa koga se pružao pogled na vodopad. Bila je to ogromna bujica koja dok je padala udarala je o kamenje i sa velikim pljuskom se raspršivala u milione kapljica. Tu su se, takođe, nalazile i dve platfrome i mostić za bliži prilaz vodopadu. Mnogi, koji su bili dovoljno hrabri da tamo odu, cedili su se kada su se vratili, ali zato su kukavice kao ja ostale suve.
    Mogla bih da pričam dalje o tome kako smo se sušili i vrteli na ringišpilu ali mislim da je bolje da se neke stvari ne pominju već da se sećam samo onih magičnih trenutaka dok sam preplavljena osećanjima stajala ispred manastirskih fresaka, uživala u balskoj dvorani pećine i svetlucavim slapovima vodopada. 

1 коментар: